4 D ILI BORIS, RADO, IGOR I MAURO DORIČIĆ
U jednoj kući osam harmonika
© Novi list
16.3.2003
–
Kad čuju naziv 4D svi Žejanci, ali i oni nastanjeni u nešto široj
okolici, odmah znaju o čemu odnosno o kome je riječ. U uhu se pojave
takt ili dva, polke i valcera i sjećanje na onaj pusni tanac na kojem se
najveselije tancalo, veselilo a i zaljubilo. 4D ili Boris, Rado, Igor i
Mauro Doričić dvije su obiteljske generacije »sopaca« koji osim što
sviraju sa zvončarima i po pusnim tancima, aktivno rade na promoviranju
izvorne žejanske pjesme, takozvanog bugarenja, i izvornih žejanskih
instrumenata.
– Prije
15 godina osnovali smo bend 4D po kojemu nas većina ljudi i poznaje,
Mauro svira bubanj na kojemu je evo vidite i naš amblem, Boris udara u
bajs, a Igor i ja zaduženi smo za potporu na harmonici.
Ja
osobno od srednje škole sviram sa žejanskim zvončarima i mogu reći da
sam sve naučio na sluh – sjeća se svojih sviračkih početaka Rado Doričić
koji u bendu uz brata Borisa čini seniorski dio »ekipe«.
Boris:
Ja sam počeo svirati s 8 godina, a kasnije kad sam bio malo veći, ali ne
puno, počeo sam svirati sa zvončarima po selu. Inače sam onda još svirao
harmoniku i sjećam se da su me jednom prilikom vozili u karioli jer je
ta harmonika bila praktički veća od mene (smijeh).
Rado:
Sad smo kao pusna grupa puno kvalitetniji, zvončare prate i članovi
folklorne skupine, plesačice i plesači odjeveni u izvorne narodne nošnje
koji uz pratnju štajerke i bajsa ili cindre između ostalih plesova plešu
mazolin i čotiš...to su naši izvorni plesovi, a Igor vodi pjevačku
skupinu »Žejanske Kntadure«. Oni su prije nekog vremena snimili i dva
albuma, ali o tome više može reći on sam.
Igor:
Prvi album »Žejanski zvončari« snimili smo 97. godine. Na albumu se
nalazi nekoliko pjesama na žejankom govoru, jedna autorska himna i
ostalo su popularne pusne pjesme prepjevane na žejanski. Za prepjeve je
bio zadužen Boris... Možemo se pohvaliti da smo prošle godine imali
promociju drugog i to dvostrukog albuma.
Osim
što svirate »o pustu« i na pučkim zabavama, manje je poznato da ste
restaurirali neke od vaših harmonika?
Rado:
U kući imamo čak 8 harmonika, tu su štajerka, triještinka... a ova koju
vidite, Borsinijeva od 120 bajsi, četveroglasna je najstarija. Ima oko
70-ak godina, a možda i više, ni ne znamo točno. Naime kad su je naši
roditelji kupili ratne 1941. negdje u Rukavcu, bila je polovna, znači da
je već tada imala nekih desetak godina. Treba znati da si je u to
vrijeme malo tko mogao priuštiti harmoniku koje su tada još sve rađene
ručno i dolazile su uglavnom iz Italije i Austrije. Kako bi namaknuli
novac za kupnju jedne harmonike naši roditelji prodali su kravu. Nakon
tolikih godina koje je preživjela trebala joj je restauracija tako da
sam prije nekoliko godina prionuo na posao te sam sam izradio i
promijenio većinu djelova, počevši od samih tipaka i ukrasa pa do cijele
unutrašnjosti... jedino je ukrasni pokrov naručen iz Italije.
Među
silnim harmonikama vidjeli smo i nekakvu tamburicu...?!
Igor:
Sliči tamburici, ali dosta razlikuje od nje. To je takozvana cindra,
izvorni žejanski glazbeni instrument. Pretpstavlja se da je pred nekih
sto i više godina neki Žejanac vjerojatno negdje vidio tamburicu, nakon
čega je došao u selo i htio se napraviti »faca« pa je po uzoru na
tamburicu napravio cindru, ali nije išao za tim da su pragovi na vratu
tamburice sve kraći i kraći već ih je zakucao na 3,50 cm dodao dvije
žice iste debljine, jednako »naštelane« i to je zvučalo ok...
Rado: U
selu je postojala jedna cindra, ali je negdje 60-ih godina prodana i
izgubio joj se nažalost trag. Prije nekih desetak godina dobio sam želju
da nekako nađem tu cindru, da je makar slikam, izmjerim, ako je ne bi
bilo moguće ponovo kupiti... I daj, daj, uz pomoć pokojnog profesora
Renata Pernića kojeg sam upoznao preko folklornih grupa uspio sam doći
do nje i napravio po njoj novu. Radio sam sve ručno iz jednog komada
javora, a manji dio izrađen je od drva šljive. Inače sam po struci
stolar tako da sam je pokušao napraviti što je moguće preciznije.
Igor:
Uz cindru se, kako naši stari, oduvijek bugarilo. Bugarenje je starinski
kanat karakterističan samo za Žejane. I danas stariji ljudi dobro
bugare, ali ne znamo kako se to radilo uz pratnju cindre, s obzirom da
je u selu nije bilo od šezdesetih godina prošlog stoljeća. No kako je
postojala volja tako sam uspio shvatiti neke zakonitosti i sa zborom
koji djeluje u okviru našeg folklornog društva smo to uspjeli otprilike
i otpjevati.
Alenka JURIČIĆ
Izvor:
|