 |
|
SNIMIO GORAN SALETTO |
Žejane -
istrorumunjska oaza
© National Geographic Hrvatska
PROSINAC 2005.NAPISALA EDITA
GREGURIĆ-CVENIĆ
SNIMIO GORAN SALETTO
Govorite li žejanski? Teško, jer tim se
govorom služi još samo preostalih 140 stanovnika malog hrvatskog sela
Žejane. Ta izolirana istrorumunjska jezična oaza, smještena na mjestu
gdje istočni rubni obronci Ćićarije prelaze u opatijski krš, na 600 m
nadmorske visine, stoljećima čuva svoj specifični govor i stare običaje.
Upravo smo zbog njih na Sveta tri kralja
ove godine krenuli put Rijeke, prema 27 kilometara udaljenim Žejanama.
Vozeći se kroz šumu, toga hladnog, maglovitog siječanjskog jutra, činilo
nam se da usamljena cesta ne vodi nikamo. Ipak, nakon nekog vremena
stigli smo u pusto selo sivih kamenih kuća, i tražili naznake slavlja,
veselja, fašnika, jer znamo da žejanski zvončari prvi započinju s pusnom
feštom i prvi vješaju Pusta već na Sveta tri kralja.
Dočekao nas je i ugostio Mauro Doričić,
voditelj mjesnog folklornog društva i žejanskih zvončara. Uz tople
fritule i kavu, Mauro i njegova majka sa zanosom su nam pričali o
žejanskim običajima. “Posebnost je našeg mjesta u podrijetlu i jeziku”,
tumačila je Maurova majka, miješajući palentu na starinskom štednjaku.
“Neki misle da smo mi Rumunji ili Vlasi.”
Povjesničari smatraju da su ovaj prostor,
bježeći pred Turcima u 16. stoljeću, prvi naselili vlaški pastiri koji
su govorili rumunjski. Pretpostavka je da su u Istru došli zajedno s
Hrvatima s područja oko Cetine i Velebita, no nisu imali etnografskih
posebnosti osim različitoga govora. Sami Žejanci ne znaju puno o tome.
No u Maurovoj knjizi “Makso Peloza i Mune” autora Luje Margetića stoji
da se ime Žejane javlja već 1395. godine u prijevodu Rašporskog
urbara, premda se ne zna je li već tada selo bilo naseljeno
Vlasima.
Podrijetlo najčešćih prezimena u selu –
Doričić, Stambulić, Sanković, Marmilić i Turković – teško bi se moglo
povezati s rumunjskim, no njihov govor koji danas uvelike ima primjesa
njemačkih, talijanskih i hrvatskih riječi svakako vuče rumunjsko
podrijetlo. U nekoliko sela jugozapadno od Učke (Šušnjevica, Nova Vas,
Letaj…) također se govori rumunjskim povijesnim govorima, no Žejanci ih
ne razumiju. Izvorni govor u Žejanama stoga je “žejanski”, kako ga
nazivaju mještani, premda je u Unescovu Crvenu knjigu ugroženih
jezika
upisan kao istrorumunjski, s naznakom “ozbiljno ugrožen”. “Doma su ga
nekad svi govorili, i djeca su ga znala, a danas polako zamire”,
potvrđuje nam s tugom u glasu Maurova mama.
Mauro nam ponosno pokazuje i daruje CD
“Ojajnina” s pjesmama na žejanskom, koji je 2004. snimila žejanska
folklorna grupa. Radi se o raznim prepjevima polki, valcera, duhovnih
pjesama – melodijama izvođenima uglavnom za vrijeme proslava i pusnih
svečanosti. Kako bismo upoznali ekipu zaslužnu za stvaranje ovog CD-a, s
Maurom odlazimo u Dom kulture.
Na probi folklornog društva “Žejanski
zvončari” okupljaju se mlađi i stariji Žejanci u narodnim nošnjama.
Upoznajemo Borisa Doričića, Žejanca koji već godinama za svoju dušu na
žejanski prevodi razne tekstove pjesama i sakuplja poslovice i zagonetke
na žejanskom. Čita nam i prevodi stare poslovice uživajući u prilici da
nekome predstavi žejanski govor. Zapisujemo jednu kako čujemo: “Buovu se
leaga de kuorne e uomu de limba” (Vol se veže za rogove, a čovjek za
jezik). Borisov brat, Cvetko Doričić Rado odlično svira nekoliko
instrumenata, a u slobodno vrijeme restaurira stare harmonike. Pokazuje
nam cindru – arhaičnu tamburicu s dvije jednako ugođene žice, koju je
sam napravio...
Source:
|